U vremenu kad sve postaje brzo, moderno i jednako, lako je zaboraviti tko smo zapravo. A nije tako davno bilo kad se svadbe slavile po tri dana uz tamburicu, kad su se nedjeljom oblačile najbolje nošnje, a na blagdanima se pjevale pjesme koje su se prenosile samo usmenom predajom.

Danas, kad sve to pomalo blijedi, očuvanje tradicije i folklora postaje važnije nego ikad, ne da bismo živjeli u prošlosti, nego da bismo znali kamo pripadamo.

Baka, vez i pjesma bez nota

Većina nas ima neku uspomenu na baku koja je vezla stolnjake dok je tiho pjevušila pjesmu koju nigdje nismo našli u bilježnici. Ili na djeda koji je znao napraviti tamburu iz komada drveta, bez šablona, iz ruke. Ti ljudi nisu učili iz knjiga, učili su iz života. I nije im trebalo puno; samo ljubav prema onome što su radili i osjećaj da to što znaju ima vrijednost. Danas te pjesme, vezovi i predmeti imaju još veću vrijednost jer ih ima sve manje.

Folklor nije staromodno: on je živ, samo ga treba osjetiti

Mnogi misle da je folklor za starije, za nastupe na seoskim sajmovima ili za turiste. Ali kad se čovjek zbilja zaustavi, posluša pjesmu otpjevanu iz duše, pogleda djevojku u narodnoj nošnji kako se s ponosom kreće po pozornici, ili vidi djecu kako kolo igraju na igralištu, shvati da to nije samo tradicija. To je emocija. To je nešto što pripada svima nama. I nije zastarjelo. Samo treba srcem gledati.

Nitko nije premalen da nauči, ni prestar da prenese

Danas imamo folklorna društva gdje četverogodišnjaci prvi put obuju opanke, i seniore koji i dalje plešu kao da im je dvadeset. Taj spoj generacija je ono što čini folklor posebnim, jer jedni druge uče. Bake pokazuju kako se slaže rubina, djedovi sviraju bećarac, djeca pamte i nose dalje. I kad ih jednom netko, desetljećima kasnije, pita „odakle znaš to?“, znat će odgovor. Jer im je netko dao tu iskru dok su bili mali.

Nošnje koje govore više od riječi

Narodna nošnja nije samo lijepa odjeća, to je knjiga bez slova. Iz nje se može čitati sve: iz kojeg si kraja, kojeg si staleža, jesi li udana ili slobodna djevojka. Svaki konac ima značenje, svaki motiv priču. I kad netko obuče nošnju svog kraja, ne nosi samo tkaninu, nego i sve što iza nje stoji: povijest, kulturu, običaje, ponos. Nažalost, mnogo tih nošnji danas čami u ormarima, a svaka od njih zaslužuje da se opet nosi, da živi.

Običaji koji spajaju ljude

Nekad su se ljudi okupljali bez poziva; za berbu, za kolinje, za kirvaj. Znalo se tko što radi, kako se pjeva i kad se stane. Bilo je reda, ali i veselja. Danas se ti običaji pokušavaju ponovno oživjeti kroz: manifestacije, škole folklora, radionice starih zanata. Nije isto kao nekad, ali je važno. Jer kad djeca vide kako se nekad pekla pogača ispod sača ili kako se pravio miraz, neće to zaboraviti. To im ostane negdje u duši.

Kad tradicija postane obiteljska priča

Najljepši dio tradicije je onaj koji se prenosi izravno: kroz razgovor, kroz šalu, kroz običan trenutak za stolom. Kad djed priča kako se nekad svinjokolja slavila uz harmoniku i domaću rakiju, ili baka pokaže unuci kako se savija gibanica „kao nekad u mojoj kući“, to je više od obične priče. To su sjemenke koje padaju na plodno tlo, čak i ako toga tada nismo svjesni. Djeca možda odmah neće znati koliko im to znači, ali doći će dan kad će te iste riječi, mirisi i geste ponijeti sa sobom i tada tradicija neće umrijeti. Samo će promijeniti oblik, ali će živjeti i dalje, u njima.

Žene: tihe čuvarice nasljeđa

Kad govorimo o očuvanju tradicije, često zaboravimo spomenuti one koje su najviše učinile za to su žene. One su bile te koje su znale kako se vezu ručnici za miraz, kako se pjeva uspavanka koju nitko više ne zapisuje, kako se priprema jelo koje miriše na djetinjstvo. One su pamtili, prenosile, šaputale, zapisivale po marginama starih bilježnica. U mnogim kućama, tradicija je preživjela upravo zahvaljujući ženskim rukama; tihima, strpljivima i ponosnima. I zato, kad danas vidimo djevojčicu kako nosi narodnu nošnju ili pjeva pjesmu svoga kraja, možemo biti sigurni, netko joj je to s ljubavlju prenio.

Tehnologija nije neprijatelj – može biti most

Iako mnogi misle da internet i tradicija ne idu zajedno, zapravo idu. Danas možemo snimiti pjesmu koju baka zna samo ona, pa da je ne zaboravimo. Možemo fotografirati izradu tradicijskog nakita, pa da se prenese dalje. Možemo preko videa učiti korake kola ili šiti nošnju uz digitalne uzorke. Bitno je samo da sadržaj ostane iskren i autentičan. Kad se staro spoji s novim, čudo se dogodi.

Tradicija nije nešto što treba zaključati u staklenu vitrinu i gledati samo kad su blagdani. To je nešto što treba živjeti. U svakodnevici, u pjesmi koju zapjevamo kad kuhamo, u načinu kako dočekamo gosta, u detalju koji stavimo na stol. I nije važno znaš li sve korake kola, nego osjećaš li ritam. Nije važno znaš li točno odakle dolaziš, važno je da to poštuješ i nosiš sa sobom. Jer kad čuvamo tradiciju, čuvamo sebe.